Mesna zajednica Palić
srpski | magyar | English Danas je 19. 4. 2019, petak.
   VESTI MESNA ZAJEDNICA PALIĆKE ULICE DEŠAVANJA GALERIJA SLIKA   

VESTI

Razgovor s preč. Josipom Leistom, župnikom župe BDM Kraljice svijeta na Paliću

[03.05.2012. 12:38]

Gospodine daj da te ljubim ljubeći ljude, i da ti služim služeći ljudima!

Razgovarao: Grgo Kujundžić

Preč. Josip Leist rođen je 6. ožujka 1947. godine u Baču, gdje je završio pučku školu. Sa 14 godina odlazi u Zagreb u dječačko sjemenište na Šalati. Otvaranjem sjemeništa „Paulinum“ 1962., vraća se u Suboticu gdje je maturirao 1965. godine. Bogosloviju završava u Đakovu i po rukama subotičkog biskupa Matiše Zvekanovića za svećenika je zaređen 19. ožujka 1972. Mladu misu slavio je u rodnom Baču 9. travnja 1972. godine. Tri mjeseca potom službovao je u Adi, a devet mjeseci u župi sv. Roka i sv. Jurja u Subotici. Dvije i pol godine bio je upravitelj župe u Plavni sa filijalom Novo Selo. Od 22. kolovoza 1975.  imenovan je upraviteljem župe BDM Kraljice svijeta na Paliću, gdje je ove godine proslavio 40. obljetnicu svećeništva, od čega je 37 godina župnik na Paliću. Od 22. listopada 1975. član je Komisije UCS-a, od  25. studenoga 1994. je upravitelj dobara Biskupijskoga sjemeništa „Paulinum“ u Subotici,  a od 11. ožujka 1996. do 7. ožujka 2006. član je Prezbiterijanskoga vijeća. Dekan Dekanata Subotica – Novi grad sa 9 župa je od 20. studenoga 2005. godine. Trenutačno je i župnik mlade župe Svete Obitelji u Velikom Radanovcu.

273_1.jpgZv.: Budući da svako svećeničko zvanje u sebi nosi neku posebnu priču i poticaj, kako i na koji ste se način odlučili na svećenički poziv kojemu ste na slavu Božju vjerni punih 40 godina? Kako je izgledao početak Vašega školovanja, s obzirom na to da ste bili prva generacija učenika subotičkog  sjemeništa Paulinum, te kasnije na bogosloviji.
* Početak mojega zvanja zbio se na prašnjavim ulicama mojega rodnoga kraja. Još tada je bio običaj da skupa s roditeljima idemo u crkvu, mi djeca naprijed, a roditelji bi nas pratili. I tako smo svake nedjelje, kao i sav ostali vjerni puk, odlazili na svetu misu. Kao mali, promatrao sam mojega župnika, pok. Stjepana Tumbasa u njegovoj poodmakloj dobi, a kod kojega sam otišao zbog priprave za Prvu svetu pričest. Budući da sam odrastao u obitelji u kojoj se molilo, dobio sam priliku biti među prvopričesnicima. Nakon toga došle su promjene, župnikova smrt, kojega je kasnije na kratko vrijeme zamijenio Ivan Vizentaner a nakon njega je kratko bio Antun Gabrić. Kao mladi svećenik svojim ponašanjem i vedrinom pridobio je puno ljudi oko sebe. Tako sam se i ja na neki način priključio kao ministrant. Dobro se sjećam da je te godine crkva bila u skelama zbog obnove motivima koji su i danas u toj crkvi. Sveta misa nije se služila na glavnom oltaru, nego na oltaru Lurdske Gospe. Pored sebe sam imao ministranta Ivana Filipovića starijeg od sebe nekoliko godina, koji me je odmah poučavao prvim koracima služenja na oltaru. Tako je zapravo započeo moj ministrantski život, a nakon kratkoga vremena u župu je došao novi župnik Ivan Topalić. Godine 1971. završio sam osmogodišnju školu, a te godine 25. obljetnicu misništva slavila su petorica svećenika naše biskupije. Budući da se tada nije slavila koncelebrirana sveta misa, svaki od njih misu je morao slaviti posebno. Tako je na glavnom oltaru misu slavio župnik Ivan Topalić, na oltaru Lurdske Gospe dr. Marin Šemudvarac, na oltaru sv. Josipa bio je Marko Kovačev, na oltaru sv. Antuna Antal Csajkás, dok je na oltaru sv. Florijana bio preč. Johann Lorbach. Gost te velike svečanosti bio je biskupov kancelar Pavao Bešlić komu me je predstavio moj župnik te sam se s njime imao prilike upoznati kao novi sjemenišni kandidat. Te godine sam se, dakle, javio biskupu Matiši Zvekanoviću koji me je s ostalim mojim kolegama poslao u interdijecezansko dječačko sjemenište na Šalati u Zagrebu. Tako je počelo s jednim pogledom u budućnost, nepoznatu budućnost, budućnost koja je obećavala puno, s istim onim svetopisamskim mislima kada je Gospodin pozvao svoje učenike, ali oni nisu znali što znači poziv „Dođi, slijedi me“. Nezaboravna je u mom srcu rečenica iz pisma koje je u ono vrijeme svaki sjemeništarac na početku školovanja dobivao od biskupa, a u kojoj je stajalo: „Tko metne svoju ruku na plug i okrene se natrag, nije mene dostojan“. Nikada to neću zaboraviti jer me je upravo ta misao potaknula i privezala uz plug kojega jedan svećenik uvijek mora držati čvrsto, orati duboko da bi urod bio veći te da Bog bude proslavljen. To je slava Božja u ljudima koji ga čekaju.
Što se tiče početka mojega školovanja, po završetku prve godine sjemeništa na zagrebačkoj Šalati, otvoreno je u Subotici sjemenište Paulinum sa dva razreda, a u jednom od njih bio sam i sam te sam se na taj način priključio prvog generaciji maturanata ovoga sjemeništa.
      
Zv.: Za svakoga je svećenika sam čin ređenja poseban doživljaj ali i događaj koji obilježava početak rada na njivi Gospodnjoj. Kako ste ga vi osobno doživjeli te što ste uzeli za geslo svojega svećeništva?
* Prije nego se osvrnem na sam čin ređenja, htio bih se osvrnuti na razdoblje prije samoga ređenja, budući da pripadam onoj skupini svećenika koji su završavali tzv. „dugu karijeru crkvene hijerarhije“. Naime, nekada je u crkvi svećenička služba započinjala subđakonatom, te spadam među zadnje koji su primili subđakonat po rukama đakovačkog biskupa Stjepana Bauerleina, nakon čega je slijedio đakonat, odnosno ređenje za đakona u đakovačkoj katedrali 1970. godine. Tako sam sa svojim kolegom Györgyem Juhászom godinu i pol dana bio u đakonskoj službi, da bi me blagdan sv. Josipa 19. ožujka 1972. godine, biskup Matiša Zvekanović zaredio za svećenika. Nakon toga, u uskrsnom raspoloženju uslijedila je Mlada misa koju sam slavio na Bijelu nedjelju u rodnom Baču, 9. travnja 1972. godine. Geslo mojega svećeništva bilo je i ostalo: „Gospodine daj da te ljubim ljubeći ljude, i da ti služim služeći ljudima“. Mislim da sam se na tom putu trudio, a koliko sam to uspio i jesu li moje ljudske slabosti negdje zatajile to će vrijeme pokazati. Molim da mi uskrsli Spasitelj dade novoga svjetla da mogu svoju svećeničku završiti upravo tim mislima Bogu na slavu, a ljudima na spasenje.


* Svećenik plug uvijek mora držati čvrsto, orati duboko da bi urod bio veći te da Bog bude proslavljen. To je slava Božja u ljudima koji ga čekaju.


Zv.: Iznimno je teško bogati svećenički život i djelovanje sažeti u nekoliko rečenica, ali kada promatrate s ove vremenske distance svoju svećeničku službu, kako ocjenjujete proteklih 40 godina Vašega svećeništva?
* Kao mladi svećenik, čovjek pred sobom ima izvjesna očekivanja, ali je u ono vrijeme bilo važno što će biskup odlučiti nakon ređenja. Za mnoge svećenike onoga vremena, strah i trepet bila je župa Ada, te sam od toga i sam strahovao. Međutim, biskup me je poslao biti kapelanom baš u Adi, gdje sam stigao na spomendan sv. Jurja, 23. travnja 1972. godine. Ondje sam, dakle, započeo prve korake svojega svećeništva i moram reći da sam bio oduševljen. Župnik je sa mnom, a i ja s njim bio jako zadovoljan te nikada nismo imali nesuglasica. Pri odlasku iz Ade, župnik je bio iznimno žalostan zbog mojega odlaska, ali se dobro sjećam da mi je tada rekao: „Biskup s tobom sigurno ima veće planove kada te poziva da odeš iz Ade“. Nakon toga službovao sam u subotičkoj župi sv. Roka i sv. Jurja. Na Uskrs 1973. godine imenovan sam župnikom u Plavni te filijali Novo Selo, te mi je konačno na raspolaganje, ali i na odgovornost stavljeno to da budem upravitelj stada Božjega. Najljepše i najradosnije razdoblje bilo mi je upravo službovanje u tom malom mjestu gdje su me vjernici tako rado dočekali, podsjećajući će me na bogoslovske dane kada nam je duhovnik rekao da ćemo doživjeti veliku radost kada osjetimo da nas vjernici čekaju. Ono malo vjernika u Novom Selu na vratima me je čekalo jer su imali mogućnost svake nedjelje slaviti svetu misu, a dobrotu plavanjskih vjernika nikada neću zaboraviti jer sam uz njihovu pomoć obnovio župni stan i crkvu. Ipak, Gospodin je htio te sam na blagdan sv. Križa, 14. rujna 1975. godine, došao za župnika župe BDM Kraljice svijeta na Paliću gdje sam evo već punih 37 godina.  

Zv.: Sastavni dio Vašeg pastoralnoga rada jest i odgoj u vjeri tj. vjeronauk. Prošlo je više od desetljeća od uvođenja vjeronauka u škole. Je li Vam sada lakše odgajati djecu u vjeri nego prije kada ste vjeronauk imali samo u župi te kakav je vaš odnos u radu s djecom, mladima, starima?
* Škola je jedan izazov, jer se ondje čovjek susreće s mnogim razmišljanjima i stavovima ljudi, budući da  oko sebe imaš i one koji razmišljaju drukčije, što djecu zna zbunjivati. Meni je osobno ulazak u školu označavao ulazak u misijski dio života. Radosnu vijest čovjek treba naviještati najprije svojim primjerom i ponašanjem, ljudskošću, kršćanskim načinom života da bismo na taj način započeli kršćanski odgoj. Ne mislim da je sada lakše nego je to bilo prije, jer upravo sada, kada po načelu demokracije svatko ima pravo izbora, susrećemo se s mogućnošću izbora roditelja, djece. Ići na vjeronauk znači obvezu, a mnogi danas obveze ne prihvaćaju te je to uzročno-posljedično poteškoća za sve vjeroučitelje, župnike i one koji se djecom bave. Tako danas čovjeka zadovoljava samo izvanjski odnosno običajni dio sakramenata, ali mi vjernici ne živimo od običaja nego imamo Sveto pismo koje je temelj naše vjere i Crkvu koja nas uči i poučava kako nam je živjeti da budemo oni koji smo po krštenju postali, pravi sljedbenici Kristovi ili apostoli današnjega vremena. Kada je riječ o radu s djecom na župi, moram reći da je raditi s njima lijepo. Međutim, djeca imaju i roditelje te upravo u tom segmentu znamo nailaziti na manje ili veće poteškoće da se sjeme koje je bačeno s druge strane uguši, jer nema drugoga da ga zalijeva. Svećenik je onaj koji sije, a roditelji su oni koji trebaju zalijevati. U današnje vrijeme mnogi govore kako su obitelji u krizi, a ja ću pak javno reći da nisu u krizi obitelji nego ljudi, jer su izgubili vjeru, napustili su Boga, ostali su sami, postali prazni, i naravno kriza se javila. Zašto se ne bismo upitali nije li u nama samima kriza, koju ukoliko razriješimo sami u sebi, onda će biti razriješena kriza i u obitelji i sa starijima i mlađima. Zato sam se sa starima rado susretao i posjećivao ih, kao što to činim i danas, osobito na prvi petak i blagdane kada obilazim bolesnike. Nažalost, moram primijetiti da obitelji koje žive sa starima i bolesnima često zanemaruju svoje stare i bolesne koji su željni Boga, te su nažalost vrata za Boga zatvorili upravo njihovi najbliži. Raditi sa starima je apostolat, i uvijek je predamnom duhovnikova uputa da su stari naša radost koji nas uvijek rado poslušaju.

* Svećenik je onaj koji sije, a roditelji su oni koji trebaju zalijevati. U današnje vrijeme mnogi govore kako su obitelji u krizi, a ja ću pak javno reći da nisu u krizi obitelji nego ljudi, jer su izgubili vjeru, napustili su Boga, ostali su sami, postali prazni, i naravno kriza se javila. Zašto se ne bismo upitali nije li u nama samima kriza, koju ukoliko razriješimo sami u sebi, onda će biti razriješena kriza i u obitelji i sa starijima i mlađima.

Zv.: Zbog velikih obveza koje imate kao župnik, s kime surađujete u župi i na koji način uspijevate usuglasiti sve obveze?
* Poteškoće čovjek pred sebe stavlja sam. Ja pak ne želim pred sebe stavljati prepreke jer pred sobom imam misao da svećenik ne smije biti umoran, nezadovoljan i onaj koji će odgađati obveze za sutra, nego mora biti onaj koji je uvijek spreman dati sve od sebe. Zato poteškoća nema i dokle god mi Bog bude dao zdravlja radit ću koliko god mogu više, jer onda znam da sam nešto i učinio.

Zv.: Poznati ste i izvan granica naše zemlje. Pomažu li vam iskustva svećenika i ljudi iz drugih krajeva i biskupija?
* Drago mi je da sam iskoračio iz ovih naših krajeva i ušao u život drugih ljudi. To je jedan veliki dar Božji. Punih osamnaest godina mogu reći da sam pravi župnik u jednoj austrijskoj župi, jer me oni drukčije i ne zovu, budući da je kada ondje nema imenovanog svećenika sve predano meni. Zato uvijek gledam što od onoga što iskusim ondje mogu prenijeti u naš kraj. Tako sam ondje imao više svečanosti, mise u školi, na Tijelovo, Krista kralja i u drugim zgodama. U tim zgodama pomaže mi da znam svoje misli i pozitivne dojmove iz toga kraja darovati domaćim vjernicima jer im na taj način mog donijeti radost.

Zv.: Kaki su vaši planovi za dalji rad?
* Prije godinu i više dana u službu sam dobio i filijalu Radanovac. Ne bih volio zapostaviti matičnu župu Palić te ću nastaviti tako djelovati da vjernici ni po čemu ne osjete da imam još jednu obvezu. Želim ovu župu podignuti na takvu razinu da svatko tko navrati u našu zajednicu osjeti da je ovdje doista lijepo i da se ovdje njeguje duhovnost koja čovjeka približava k Bogu. Stojim pred novim izazovom gradnje crkve u Radanovcu te zato pred sobom imam geslo „Ora et labora“. Suradnici su vjerujem uvijek pripravni, u prvom redu đakon József Koleszár koji mi pomaže u svemu onomu što pripada crkvenim potrebama. U župi djeluje i kantorica Gabrijela Milodanović koja vodi sakristiju, zbor te radi s djecom. Kao svećenik, smatram da uvijek moram biti prvi i dati sve od sebe.

Zv.: Živite na Paliću, u divnom turističkom mjestu i prirodnom okruženju te ste čak dobili i nagradu za uređenost vaše župe i okruženja. Kako doživljavate ovu nagradu i s kime ju možete podijeliti?
* Možemo li sada u nekoliko rečenica nabrojati koliko je samo biskupa pa i kardinala posjetilo našu župu? Na našoj se župi redovito održavaju rekolekcije… Ako ovomu pridodamo i da je našu župu posjetio kardinal Vinko Puljić, nadbiskup Nikola Eterović, kardinal Paskay, biskupi domaćih biskupija, svećenici stranih biskupija, onda je jasno da uvijek imamo s kime podijeliti radost što se naša župa nalazi u divnom turističkom mjestu i prirodnom okruženju. Moram ovdje spomenuti i našega domara Andrása Vargu, koji radi na tomu da najljepšu sliku za oko mnogi dožive dolaskom upravo u ovaj naš ambijent u kojem se sada nalazimo.

Sjemeništarcima i bogoslovima poručujem da svećenik nije onaj koji misli je odabran da bude onaj kojemu će se služiti, jer Krist nije došao da bude služen nego da on služi. Svećenik, dakle, mora biti sluga! I zato je poruka mladim sjemeništarcima i bogoslovima da se okrenu od onoga što svijet nudi prema onomu što svijet ne nudi, a što Bog nudi – da je duša čovjekova najveća vrijednost i da je čovjekova duša koja se susretne s Bogom najsretnija duša. To svijet ne može dati, čovjeku samo Bog može dati da ima radost koja nema kraja. Vjernicima bih poručio da se mole za svoje svećenike. Dok budu za njih molili bit će svećenika i imat će svećenika. S molitvom Bog daruje nove svećenike i s molitvom Bog daje dobre svećenike. S molitvom daje Bog ustrajne svećenike, radnike svećenike i radosne svećenike. A ako su radosni svećenici bit će radosni i vjernici, a to je Uskrs!

 

Ostale vesti...

 
::Preporučujemo::
- Zajednički projekat Palića i Đule u okviru programa "Evropa za građane i građanke"

- Pravilnik o bližem uređivanju postupka javne nabavka

- Izradu sajta finansirao je Pokrajinski sekretarijat za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice

- Palićke ulice

- Pošaljite nam vaše mišljenje u KNJIZI GOSTIJU

- Slika Palića gledano iz svemira

- Susret gradana bratskih gradova u Eršekhalmi

::Vreme danas::
::Linkovi::